XI’AN – trbuhom za kruhom
Obišla sam dobar dio Europe i u tipičnom europskom gledanju na svijet bila sam zadivljena našom poviješću, dostignućima i znamenitostima. No, tek odlaskom u Xi’an bila sam u prilici shvatiti veličinu kineske civilizacije i razliku između razvoja dviju civilizacija. To je otprilike kao da usporedite Bjelovar i Šangaj. Europa je Bjelovar. Posjet Xi’anu je pravo otkriće i tjera na promišljanje o drevnoj Kini i njihovim dostignućima. Bilo koji europski grad sa sačuvanim ostatcima iz srednjega vijeka izgleda potpuno primitivno u odnosu na arhitektonska dostignuća graditelja u Xi’anu, na pomno razrađene urbanizacijske planove, visoku svijest o potrebi imanja javnih prostora, o uvažavanju svih vjera i međusobnom suživotu.
Često se u knjigama može pronaći niz informacija o tome kako je Europa utjecala na Kinu, što smo im mi sve otkrili. Iako su velika kineska otkrića nadaleko poznata, ona manja možda su još više utjecala na Europu i zemlje duž Puta svile. Ulice u Xi’anu uistinu govore o bogatoj povijesti grada. Dok nove, urbane zgrade rastu brže nego kineski BDP, ovdje je svijest o očuvanju povijesne baštine ipak na zavidnoj razini pa se neće dogoditi kao u ostalim velikim gradovima da novo bez ikakvog promišljanja i razmišljanja zamjenjuje staro. 
Ljudi u Xi’anu djeluju puno opuštenije nego u Šangaju, iako su prometna gužva i trube automobila nesnosne. Sobu u odličnom hostelu u blizini muslimanskog kvarta dijelim s još petero ljudi koji su došli sa svih strana svijeta. Dvije mlade Njemice putuju Kinom za vrijeme ljetnih praznika. Jedna od njih ostaje nakon toga na studiju u Xi’anu. Kaže da ju je oduvijek zanimala povijest Kine. Mene nikad pretjerano. Sve do dolaska u Kinu više su me zanimale Amerika, Rusija, pa čak i Europa. No, što sam duže u Kini, to se sve više zaljubljujem u povijest ove civilizacije. Sadašnjost me još uvijek malo živcira, posebice za vrijeme ranojutarnjih gužvi kada je nemoguće uloviti autobus ili ulaznicu za neku znamenitost, kad ljudi pljuju po ulici ili glasno srču juhu. Ali sve je to dio kineske kulture u koju se ili zaljubiš ili ne zaljubiš.
Od jutra se vozim javnim autobusom u potrazi za znamenitostima: grad je ogroman, meni se čini da su mi potrebni sati da prevalim manje udaljenosti, iako, s obzirom na veličinu grada i broj ljudi, sve funkcionira fantastično. Ljeta su ovdje pakleno vruća, a zime hladne. Oko 11 sati već je toliko vruće da je nemoguće ostati na ulici. Svi se sklanjaju u hlad dok ne prođe najgori dio dana. Parkovi su savršeno odredište. Stariji Kinezi tu igraju Mahjong, piju topli čaj i uživaju u druženju. Oko njih su unuci na koje paze dok njihovi roditelji rade. 
Sve se nekako čini dobro organiziranim u ovom milijunskom gradu koji svakodnevno privlači nove stanovnike, ali i turiste. Kina se u posljednje vrijeme iznimno trudi oko promocije grada i arheoloških nalazišta, znamenitosti, prirodnih ljepota. Tu se posebno ističu planine koje okružuju grad. Promocija daje odlične rezultate i sve više ljudi dolazi ovdje, osobito ljeti. No, za vrijeme najvećih vrućina nikome nije lako. Čim sunce malo prestane pržiti, ulice se napune ljudima, mirisima hrane, glazbom… Dan za danom odlazim u muslimansku četvrt.
Večera mi počinje u 17 sati, a završava u 23, jedem preko svih granica zdravog razuma. Predostrožnosti radi, sve zalijem Colom i nadam se da neću imati većih probavnih smetnji. Hrana je i slatka i ljuta i kisela i svih okusa koje možete zamisliti. Pokušavam dokučiti što jedem dok se sa svih štandova prelijevaju najdivnije boje hrane koju jednim imenom jedino mogu nazvati – kineska. U hostelu sam upoznala Britanca s kojim obilazim štandove dok nagađamo što je što. Informatičar po struci, upravo je dobio posao i želio je iskoristiti zadnje dane prije zaposlenja za istraživanje Kine. BBC često ima zanimljive dokumentarce o Kini pa je i njega zainteresirala ta zemlja. Dugo je planirao doći u Kinu s prijateljima, ali nikako nisu mogli uskladiti slobodno vrijeme i novac… Na kraju je odlučio doći sam. Zna nekoliko riječi kineskog, naučio ih je u avionu. Svakome tko ima iskren osmijeh to je i više nego dovoljno za uspješno putovanje Kinom. I puno strpljenja. Xi’an mu je prva stanica puta po Kini. Planira još u Šangaj i Peking, a zatim se vraća kući. Kaže da je za ovaj put štedio dvije godine, ali da se već sad isplatilo jer nikada nije jeo tako ukusnu i jeftinu hranu… I nepoznatu. 
Meni se čini da ponekad zapravo ni nije toliko važno uvijek sve znati, a da bi bili oduševljeni onime što vidite, probate, osjećate… Kao npr. ljubav. Nitko nije u potpunosti siguran što je to ljubav, a opet, svi u njoj uživamo. Posebice kada se zaljubimo i ljubav nam bude uzvraćena. Možda je upravo tako i sa samim gradom Xi’anom koji u ostatku svijeta nije poznat poput Rima ili Kaira. No, kada jednom dođete ovdje, kada uronite u njega svim čulima, preostaje vam jedino da to iskustvo podijelite sa svim dragim ljudima, da ih sve nekako dovedete ovdje i kažete im – evo, tu je sve počelo, tu je počela civilizacija svijeta.
Uvijek me susret s novim zemljama natjera da se zapitam čime se to trebam ponositi iz svoje države? I jesmo li mi kao državljani napravili dovoljno da zaštitimo, očuvamo to malo što imamo? Očuvamo od propadanja, od zaborava, od zuba vremena, od nas samih, jer sve mi se više čini da su najveći problem u Hrvatskoj ljudi. Ne ovi koji odlaze trbuhom za kruhom na neke nove putove svile, nego ovi koji ostaju i na kojima ostaje težak zadatak očuvanja onoga što smo naslijedili od naših predaka.
Hoće li to znati?
Hoće li to moći?
China