Xi’an – put putujem
U Kini postoji nekoliko vrsta vlakova i smještaja: takozvani bullet vlakovi su iznimno brzi vlakovi koji voze i više od 300 kilometara na sat, zatim normalno brzi vlakovi, oni srednje brzine i spori. Ovi spori bili bi u razini s našim najbržim vlakom HŽ-a. Po njihovoj sistematizacaiji vlakovi C (Chengji), D (Dongche) & G (Gaotie) spadaju u kategoriju najboljih, brzih, klimatiziranih vlakova. Karte za ove vlakove su najskuplje, rijetko kasne, više klase nude i utičnice za struju, internet i TV. Najtoplije preporučujem putovanje brzim vlakom od Šangaja do Pekinga, uistinu je puno praktičnije i ugodnije od aviona. Vlakovi pod slovima Z (Zhida) druga su najbolja opcija ako vam treba brzi vlak u kojem želite spavati. Vlakovi s oznakom T (Tekuai) i oznakom K (Kuasiu) spadaju u kategoriju sporih, ali ponavljam, u usporedbi s našima, ovo su relativno brzi vlakovi. 
U vlaku se mogu kupiti stajaća mjesta, sjedeća mjesta, ležajevi s tvrdim madracem i najskuplje, ležajevi s mekanim madracem. Meni se razlika između mekanog i tvrdog madraca nije činila pretjerano velikom, no radi se uglavnom o kvaliteti kabine i smještaju koji je uglavnom luksuzniji u odnosu na sve druge navedene. Ali to opet ovisi o tome u kojem ste vlaku. Vozila sam se u svim vlakovima, i u krevetu i na sjedalu, jedino mi nikad nisu željeli prodati stajaće mjesto. S obzirom na broj putnika koji koriste vlakove u Kini, prava je lutrija dobiti ijednu kartu pa se svi puno manje nerviraju o kojoj je kategoriji riječ.
Kako u Kini ništa u javnom prijevozu nije prepušteno slučaju, a koristi se i najmanji milimetar slobodnog prostora, u vlaku je moguće kupiti i stajaće mjesto. Idete li na kraće udaljenosti, to još ima smisla, ali putujete li primjerice iz Hong Konga do Šangaja preko dvadeset sati, a imate stajaće mjesto, ne piše vam se dobro. Većina putnika stajača sa sobom će ponijeti male stolce, no kako vlakom neprestano prolaze raznorazni prodavaći svega i svačega, primorani su neprestano ustajati i premještati, ali ponekad uistinu nije bitno kako putujete – bitno je stići. Karte za vlakove mogu se rezervirati i kupiti preko interneta što mnogi Kinezi i koriste, dok za nas strance ta mogućnost ne postoji nego tek nada da će nam se nasmiješeni Buda smilovati i sačuvati kartu na kolodvoru gdje ih svi ostali smrtnici kupuju.
Također, stranci moraju imati bankovnu karticu neke od kineskih banaka i barem osnovno poznavanje kineskog jezika kako bi savladali sve prepreke na putu zvanom – „kupujem digitalnu kartu”. U tom je slučaju možda najjednostavnije kupiti kartu preko neke od mnogobrojnih agencija. Ja sam ipak odlučila sama kupiti kartu na kolodvoru jer znam na kineskom reći gdje idem i da trebam kartu, ali ne više od toga.
Prilikom ulaska na sve kolodvore i u podzemnu željeznicu obavezno se skenira sva prtljaga i osobe se pregledava detektorom za metal. To pištanje para uši i zvoni neprekidno jer svi imaju barem metalne ključeve. U vrijeme velikih gužvi ove kontrole postaju nesnona gnjavaža. Kolodvori u Šangaju svi su od reda ogromni za hrvatske pojmove i uopće nije lako razaznati točno s kojeg ide koji vlak i kuda. Jednako je komplicirano shvatiti gdje se točno kupuju karte za koji vlak, iako sve lijepo piše na kineskom. Postoje i šalteri za engleske govornike, ali meni su i oni ponekad bili jednako zbunjujući. Uzimajući u obzir njihovu veličinu i broj ljudi koji svakodnevno prolazi kolodvorima, sve funkcionira besprijekorno. Uz nekoliko naučenih kineskih znakova i praćenje signalizacije, nije zapravo tako teško pronaći gdje je što. Za kupovinu karte svim je strancima potrebna putovnica, kao i prilikom ulaska u željeni vlak s već kupljenom kartom. Sistemi koji provjeravaju putovnice, vize, putnike relativno su brzi – kao i pretrage slobodnih mjesta. Njih gotovo nikad nema u željenom vlaku. Znala sam da je gotovo nemoguće kupiti kartu za vikend pa sam odlučila putovati u tjednu, iako ni to nije pretjerano pomoglo. Pored svega, vrlo često će se dogoditi i da vam na stanicama ne žele prodati karte za najlošije, najsporije vlakove ili stajaća mjesta jer smatraju da je to ispod razine na koji su stranci navikli. Blaženo kinesko neznanje o kvaliteti HŽ vlakova, a posebice o strateškom planiranju izgradnje linije popularno zvane „Vlak zvan čežnja”. Nakon nekoliko pokušaja, napokon sam imala kartu. Švercanje je ovdje gotovo nemoguće s obzirom na niz provjera prilikom ulaska u vlak, čini mi se da je to jedini nedostatak koji kinesi vlakovi imaju u odnosu na naš HŽ. 
China