Xi’an – grad prošlosti
Točno pamtim kada sam se zaljubila u jedinstvenu vojsku od terakote. Bilo je to u siječnju 2013. kada je 150 vojnika stiglo na izložbu u briselski Bourse. Vrhunska izložba odlično je predstavila jedno od najvažnijih arheoloških otkrića 20. stoljeća koje mnogi svrstavaju u rang s otkrićem Tutankamonove grobnice. I potpuno su u pravu. U vojsku od terakote jednostavno se ili zaljubiš ili ne zaljubiš. Kao i u ljude i države… Osim moje zaljubljenosti u Kinu koja bi, kada bi u Kini Facebook bio dopušten, imala status – komplicirano. U Kini nema sredine, ili je komplicirano ili si ludo zaljubljen. Primjer prvi – komplicirano. Mjesecima planiram putovati na istok zemlje u grad Xi’an vidjeti fantastičnu i nadaleko poznatu vojsku od terakote. Kada sam živjela u Bruxellesu, nisam ni slutila da ću se svega nekoliko mjeseci kasnije preseliti u Kinu i imati priliku uistinu otići u Xi’an i vidjeti vojsku od terakote u njenom punom sjajaju. No, Kina nije Belgija, a Xi’an nije prometno uređeni Bruxelles pa tako ono što se na prvi pogled činilo jednostavnim, ispada itekako komplicirano.
Kako doći do Xi’ana? Ne volim baš letjeti avionom ako nije nužno. Osim toga, za kratka su odredišta avionske karte uglavnom preskupe, a na karti se Xi’an uopće ne čini tako daleko od Šangaja. Kriva procjena prilikom upoznavanja zemljopisa Kine. Daleko je, stvarno daleko… Riječ je o nekih 1350 kilometara, a čini se još i dalje kada se vozite vlakom.
Jedna je opcija bila da putujem autobusom u kojem su ležajevi za spavanje. Budući da sam takvim autobusom putovala više od 25 sati na relaciji od Šangaja do Hong Konga i u potpunosti shvatila pojam „kao sardine u ulju” ta je opcija odmah otpala. Danima nakon vožnje u hermetički zatvorenom autobusu s pedesetak Kineza boljela su me leđa, vrat, noge, doslovno sve. Ležati 25 sati u autobusu koji svakih trideset sekundi koči, zastajkuje i trubi, a čija se unutrašnjost ne čisti za cijelo vrijeme vožnje pravi je pakao i spada u najgoru vrstu mučenja koju javni prijevoz može ponuditi.
Za mene je jedina prava opcija bila vlak. Kina ima jednu od najprometnijih vlakovnih linija na svijetu, a svakim danom grade se nove linije, često praćene i korupcijskim skandalima oko zemljišta te kvalitete gradnje. Gotovo su svi gradovi povezani željeznicom koja je za mnoge prvi izbor prilikom odabira javnog prijevoza. Vlakovi su sigurni, bolji ne kasne, ali se zato u onima lošijima može pušiti u prolazu – svi imaju neku prednost. Tijekom vožnje se može kupiti hrana, računala, voće, povrće, piće, karte, razne igre, gotovo sve što možete zamisliti. Nikad nisam imala nikakvo loše iskustvo u vlaku u Kini, izuzev činjenice da neka jela imaju toliko intenzivan i neugodan miris da sam požalila što je dopušteno jesti baš svuda. No, to je više do jela, a manje do vlaka. Jednom kad sam se u potpunosti naviknula da sam za mnoge putnike ja najveća atrakcija cijele vožnje, mogla sam se opustiti i u potpunosti uživati u vožnji.
China