Tradicija zvona i bubnjeva u gradovima – rituali u drum i bell tornjevima
Od dinastije Han (206. pr. Kr. – 220. g.) pa sve do kraja carskog doba, kineski gradovi bili su organizirani oko “Drum i Bell Towera” (鼓楼 gǔlóu i 钟楼 zhōnglóu), građevina koje su služile kao vremenski i društveni regulator. Ove građevine nisu bile samo arhitektonski simboli već i središta javnog života.
Zvuk je imao ulogu reda, kontrole i duhovne simbolike, a tornjevi s bubnjevima i zvonima postali su njegovi najglasniji glasnici. Podrijetlo njihove funkcije vodi nas još u vrijeme vojnih pohoda, zvona i bubnjevi koristili su se u kampanjama za signalizaciju, jasno definirani zvukovi označavali su početak napada, povlačenje ili okupljanje trupa. No kako su se carstva širila, a gradovi rasli u veličini i kompleksnosti, potreba za organizacijom života kroz zvuk postala je još izraženija.
Tijekom dinastije Tang (618. – 907.), praksa je poprimila novu, urbaniju funkciju, a i danas se u srcu Xi’ana mogu vidjeti predivni tornjevi, doduše, nastali nekoliko stoljeća kasnije, u vrijeme dinastije Ming.
Dinastija Yuan (1271. – 1368.), koju su osnovali Mongoli, otišla je korak dalje, donijela je praksu gradnje tornjeva, a Mingovi standarde za izgradnju tornjeva sa zvonima i bubnjevima u svakom većem administrativnom središtu. Tako su gotovo svi važniji gradovi dobili po dva središnja tornja: toranj sa zvonom (钟楼, Zhōnglóu) i toranj s bubnjem (鼓楼, Gǔlóu). Njihov smještaj bio je pomno planiran, često u središtu grada ili u blizini vladinih zgrada, kako bi zvuk mogao doprijeti do što više ljudi.
Ti tornjevi nisu služili samo za regulaciju vremena. Postali su mjesta okupljanja za posebne obrede, carske dekrete i svečane objave. Danas ih još uvijek možemo vidjeti u gradovima poput Pekinga i Xi’ana, gdje stoje kao nijemi svjedoci vremena kada se ritam života nije mjerio satom, nego udarcem bubnja i zvukom zvona. U Pekingu i drugim važnim gradovima uveden je običaj javnog označavanja vremena: jutra su najavljivala zvona, a večeri bubnjevi. Stanovnici su prema tim zvucima ustajali, zatvarali trgovine, prinosili molitve i odlazili na spavanje. Zvuk je postao mjera dana.
Zvona za dobro jutro
Jutro je započinjalo zvonima. Već u 4 ili 5 sati ujutro 28 snažnih udaraca u zvono odjekivalo je gradom, označavajući buđenje i otvaranje gradskih vrata. Broj 28 nije bio slučajan – simbolizirao je 28 zviježđa kineske astronomije i bio je povezan s nebeskim ritmovima koji su pratili ljudsku svakodnevicu. Ovaj jutarnji ritual označavao je početak rada, trgovine i administrativnih poslova.
Uvečer su dolazili bubnjevi. U 19 ili 20 sati, kada se grad pripremao za mir, udaralo se 33 puta u velike bubnjeve, broj koji je u taoističkoj tradiciji simbolizirao 33 nebeska carstva. U Hangzhouu su se zvona udarala 54 puta ujutro (broj Bodhisattvinih zavjeta). Zvuk bubnjeva značio je zatvaranje gradskih vrata i poziv na tišinu, sigurnost i noćni počinak. Za dinastije Qing ova je dužnost bila rezervirana za eunuhe iz Carske glazbene akademije.
Jedan od najpoznatijih primjera ovog sustava može se vidjeti u današnjem Pekingu. Tamošnji Bell Tower (Zhonglou, 钟楼) čuva ogromno brončano zvono teško čak 63 tone, izliveno 1748. godine tijekom dinastije Qing, kao zamjena za originalno Ming zvono uništeno u požaru 1747. Nasuprot njemu stoji Drum Tower (Gulou, 鼓楼), dom 25 monumentalnih bubnjeva, od kojih je najveći promjera 1,6 metara. Njihovi su se zvukovi nekad čuli kilometrima daleko, bili su gradski sat, ali i simbol reda, harmonije i neprekidne povezanosti grada s udaljenim mjestima.
Zvona i bubnjevi u kineskim gradovima nisu služili samo za označavanje vremena, već su igrali ključnu ulogu u sigurnosnom sustavu. U slučaju požara, invazije ili drugih izvanrednih situacija, njihov zvuk bio je znak za hitnu uzbunu.
Na primjer, brzi i neujednačeni udarci u bubnjeve značili su da je izbila vatra u određenom dijelu grada, dok su dugi, duboki zvuci zvona mogli označavati vojnu prijetnju ili invaziju. Svaki građanin znao je kako protumačiti te zvuke, bilo da treba bježati, pomagati u gašenju ili se pripremiti na obranu. U tom smislu, tornjevi sa zvonom i bubnjem bili su i rani oblik javnog sustava uzbunjivanja, stoljećima prije nego što su izumljeni moderni alarmi. Ovo vrijedi samo za veće gradove; u ruralnim područjima sustav nije bio tako univerzalan.
Tornjevi – vrijedni kulturni spomenici
Arhitektonske posebnosti gradskih tornjeva u Kini otkrivaju duboko promišljenu kombinaciju funkcionalnosti, simbolike i akustike. Ovi tornjevi gotovo su uvijek bili najviše građevine u gradu, odmah nakon hramova, čime su vizualno i zvučno dominirali urbanim krajolikom.
Materijali korišteni za zvona i bubnjeve birani su s posebnom pažnjom. Zvona su se izrađivala od bronce s dodatkom od 20 % kositra, što je omogućavalo stvaranje dubokih i dugotrajnih tonova, koji su se mogli čuti kilometrima daleko. Udio kositra varirao je 15 – 22 %, ovisno o razdoblju, ali najbolji zvuk postiže se s 20 %, s tim da nisu sva zvona bila idealna. Posebna pozornost posvećena je i akustici: tornjevi su često građeni sa šupljim zidovima i posebno oblikovanim unutarnjim prostorom, što je omogućavalo pojačanje zvuka i stvaranje efekta odjeka.
Iako su s vremenom izgubili svoju izvornu funkciju označavanja vremena i sigurnosnih signala, tornjevi u mnogim kineskim gradovima danas su vrijedni kulturni spomenici, zaštićeni kao dio nacionalne baštine, a neki su i na popisu UNESCO-a. Njihova povijesna važnost, arhitektonska ljepota i simbolika čine ih omiljenim turističkim atrakcijama. Posjetitelji ih danas obilaze kako bi doživjeli rekonstrukcije starih rituala bubnjanja i zvonjave, istražili unutarnje izložbe o gradskoj povijesti i uživali u panoramskom pogledu s njihovih vrhova.