Pravila putovanja ne postoje
Ne postoji neko pravilo kad i kako bi trebalo putovati. Ta nepisana pravila za svakog su individualna. Netko krene putovati u srednjoj školi, netko na fakultetu, netko kad se vjenča. Moja je baka krenula putovati kada je ostala udovica i zagazila u svoju treću životnu dob. Nema pravila. Neki se odluče ići na put sami, drugi idu na put s prijateljima, treći idu s agencijom, četvrti sa skupinom umirovljenika, peti sa sestrom. Opet – nema pravila za to što je najbolje. Najbolje je ono što je vama najbolje. I trebate raditi ono što vam je u životu najbolje. Ako vam se čini da je najbolje sjediti pred računalom i čitati tuđe statuse o putovanjima, onda to radite… Ja isto volim čitati o tome kamo drugi ljudi putuju, kako im je na putu, što su vidjeli, jeli, pili, koga su putem upoznali, ljubili… No, više od svega volim putovati…. Stoga mi tekstovi drugih putnika dođu kao šalabahter ili podsjetnik za mjesta koja tek trebam i sama vidjeti, jer nije isto kada vidiš fotografiju nekog muzeja i kada u njega uistinu uđeš. 
Često susrećem ljude koji s pomalo divljenja i sjete gledaju na moja putovanja. Kada ih pitam zašto i sami ne putuju kad ih to toliko privlači, iz rukava će mi nabrojati barem pet razloga. Gotovo nikad nije novac na prvom mjestu, već okolnosti − čekaju da završe fakultet, čekaju da njihovo dijete završi fakultet, čekaju da pronađu posao, čekaju da nađu bolji posao, čekaju da nađu nekoga s kim će putovati, čekaju renoviranje kupaonice, da nagovore ženu na putovanje, da im se usklade godišnji, da srede dnevni boravak, čekaju povišicu ili isplatu zaostalih plaća, čekaju bolje ekonomske prilike, čekaju, čekaju… A kada će živjeti? Pitam se to ponekad, onako u pola glasa, kao što mene znaju pitati kada ću se udati… Udati se nije odluka koju možemo provesti sami od sebe. Evo, ja sam odlučila da se udajem iduću subotu i uistinu – udajem se iduću subotu… Ali otići na put – da, to je odluka koju možemo donijeti i provesti u djelo. Sami. Iskreno, trenutno bi se radije udala nego putovala, ali zasad me nitko ništa ne pita.. Pa ja putujem… I to uglavnom sama… I nije uopće loše. Dapače, toplo preporučujem svima. Jer, ako ne sada – kad a onda? 
Nismo svi mi koji putujemo nešto pametniji, ne znamo mi neku tajnu dugovječnosti ili kako sakriti bore, nismo putem niti naučili kako zaraditi neke ozbiljne pare ili što je smisao života… Te stvari naučiš ili ne naučiš, nevezano uz putovanja… Ali zato na putovanju naučiš povijest raznih naroda, naučiš jesti štapićima, naučiš reći “hvala” i “doviđenja” na stranom jeziku, naučiš koje je poljsko pivo najbolje, naučiš kako najjeftinije doći iz Švedske do Hrvatske, naučiš da je Kobe govedina najbolja na svijetu, da vegetarijanstvo ima smisla, da je joga sjajna stvar i da bi svijet bio sretnije mjesto da je svi rade, naučiš da postoje svjetovi u kojima se djeci s Downovim sindromom ne oduzimaju naknade, da je sasvim OK i normalno da žena ima pravo na izbor ruža koji nosi na usnama, cipela koje voli, bebe koju želi ili ne želi imati. Naučiš da se radnička prava mogu poštivati, a i ne moraju, da se političari mijenjaju i da je kultura uvijek glasnija od nekulture, čak i onda kada je vode oni koji nemaju nikakve kompetencije za voditi kulturu. Ili kad se od kulture potpuno odustane kao u Brazilu… Naučiš poštovati drugačije od sebe i shvatiš da je ljubav – ljubav i da je nepristojno gurati nos u tuđe privatne stvari, naučiš da se Poljaci odlično ljube, da su latino loveri sjajni suputnici i da francuski jezik uistinu zvuči najromantičnije u Francuskoj. Naučiš da se dobro dobrim vraća pa se na putu trudiš biti bolji jer ovisiš o toj putničkoj sreći i ljubaznosti stranaca. Naučiš da religija ne čini ljude dobrima ili lošima i da je svejedno kako nazivali Boga sve dok ste u duši dobar i pošten čovjek. Naučiš da nisu svi pošteni, ali većina ipak jest. Naučiš privlačiti onakve ljude kakav si i sam, a s vremena na vrijeme karma te podsjeti da se uvijek trebaš truditi biti bolji. Nestane ti majica za 5 eura na tržnici u Veneciji, ali si sretan jer ti je računalo još uvijek u torbi i kamera oko vrata. Naučiš da je daleko bolje biti bez prebijene kune u džepu na mjestu koje voliš, nego raditi za nikakvu lovu i pod stresom na mjestu koje ti je mučno. Na putovanjima vrlo brzo shvatiš s kim želiš provesti dan, tko ti je na prvu “legao”, s kim ćeš istraživati neke nove svjetove… a i shvatiš s kim si popio prvo, jedino i zadnje pivo u životu. I onda svatko svojim putem… Kod kuće takva piva piješ iz dana u dan s ljudima kojima ne možeš reći da ti se više pivo s njima ne pije. I tako u krug… Dok se ne popiju sva piva, dok se ne potroši život… dok ne dođemo pred zid i ne shvatimo da takav život nema smisla… Ali zato putovanja uvijek imaju… Ne odgađajte putovanja za neka bolja vremena. Nema garancije da bolja vremena uopće dolaze… Nema garancije niti da dolazi sutra… Ali zato je danas tu i sami odlučujete kako ćete ga provesti. Ako već ovdje gdje jeste nije dobro, možda bi na putu moglo biti bolje… Nema garancije za to… Ali vrijedi probati!