Politika jednog djeteta

---

Krajem sedamdesetih godina Kinezi su uveli politiku jednog djeteta pod pretpostavkama da je veliko povećanje broja Kineza prijetnja ekonomskim resursima. Analitičari i danas vode žustre rasprave oko dobrobiti ovakvoga zakona i načinima na koje je provođen. Vrlo rigorozna politika jednog djeteta ostavila je mnogobrojne posljedice na čitavo društvo. Neke su od njih iznimno pozitivne. Primjerice, tu je činjenica da je Kina drastično smanjila broj siromašnih, da se stupanj obrazovanja i broj obrazovanih povećao, da je Kina dobar dio novca mogla uložiti u ekonomski razvoj zemlje. No, negativne su strane te politike još uočljivije.  

Kinesko je društvo sve starije i postavlja se opravdano pitanje gdje pronaći dovoljan broj radnika za sve poslove, tko će brinuti o starijim ljudima, otkud novac za mirovine, kamo smjestiti sve te starije ljude bez pomoći mladih kojih je nedovoljno. Posebice kad se već sada zna da će mnogi ljudi pod stare dane biti samci jer zbog nesrazmjernog odnosa među spolovima nisu uspjeli pronaći životnog partnera/partnericu. U stranim se medijima često moglo čitati o okrutnosti sustava koji je rigorozno provodio ovu politiku praćenu visokim novčanim kaznama i nepoštivanju ljudskih prava. I nekolicina mi je prijatelja govorila o situacijama u kojima je policija tražila trudnice, provjeravala broj djece, popisivala ukućane i naravno, određivala pobačaje kada bi netko prekršio zakon i bio ulovljen. Prema podatcima koje je objavilo kinesko Ministarstvo zdravlja, od 1971. je godine u Kini izvedeno čak 336 milijuna pobačaja. No, kao i uvijek, gdje ima želje, ima i načina. I većina mojih kineskih prijatelja ima brata ili sestru. 

Žene su uglavnom za vrijeme druge trudnoće odlazile kod rođaka, a vraćale se kućama kada su bebice bile već prevelike za abortus. Naravno, pazilo se i da se život majke ne ugrozi. Često se prvo dijete nije prijavilo, već bi parovi brzinski pokušavali imati još jedno dijete pa bi ih prijavili kao blizance. Ili dijete jednostavno uopće ne bi ni prijavili. Naravno, tada to dijete nije imalo ni pravo na odlazak u školu, dokumente i slično. Takvih “pritajenih” beba svake je godine oko tri milijuna. U ruralnim je područjima postojao niz iznimaka u kojima bi parovi ipak dobivali dopuštenja da imaju dvoje djece. Poljoprivrednici bi imali pravo na dvoje djece ako im se najprije rodila djevojčica pa su se mnogi odlučili i na drugo dijete u nadi da će dobiti sina. Politika jednog djeteta ne primjenjuje se na pripadnike nacionalnih manjina, a naknadno dorađen zakon omogućavao je da ako su oba roditelja bili jedinci imaju pravo na još jedno dijete, čak i ako žive u gradu. Taj je zakon sad i dodatno ublažen pa bračni parovi koji žive u gradovima mogu steći pravo na dvoje djece čak i ako je samo jedan od roditelja jedinac. Unatoč tome mnogi parovi i dalje biraju imati samo jedno dijete.