Ovisnici o mobitelu i igricama
Kineskinje, a posebice Kinezi, uglavnom su ili iznimno sramežljivi ili zatvoreni u komunikaciji sa strancima, i to ne samo sa strancima koji dođu u Kinu, već i sa sunarodnjacima koje ne poznaju. U početku mi je to bilo simpatično, ali je kasnije postalo jako naporno i često sam se znala pitati kako ti ljudi uopće uspijevaju funkcionirati uz toliku dozu sramežljivosti i milijune ljudi koji ih okružuju. Moja prijateljica Mary tako je zaklanjala rukom svoja usta kada se smijala jer je bila sramežljiva i jer nije dobro da se vidi da se osoba previše smije. Smiješila se kad bi pored nas prošli dečki bez majica jer je vani bilo 40 stupnjeva, smiješila se i prekrivala oči kad bi se par ispred nas zagrlio ili primio za ruke, prekrila bi oči i nasmijala se u grču kad sam je pitala ima li dečka. To je bilo simpatično. No, kad smo krenule u zajedničko istraživanje grada i trebale uputu od prolaznika kamo ići, ona nije mogla pitati nikoga ništa zbog te svoje sramežljivosti. Eh, to nije bilo simpatično. Također, kada bi nas neki izgubljeni stranac pitao za uputu, ona se samo smiješila bez ikakve namjere da zapravo pomogne nesretnom čovjeku jer, eto, bilo ju je sram. Tu svaka simpatija prestaje. Možda to i objašnjava činjenicu da je u Šangaju bila već gotovo mjesec dana, a niti jednom nije izašla iz hostela i otišla prošetati, pa čak niti vidjeti neonski Bund. Vjerojatno se ne bi ni odvažila ikamo otići da nije krenula sa mnom. Kako je mene prvih dana u Šangaju strašno boljela glava, a vani su pržile sulude vrućine, veći bih dio dana provodila uglavnom na kauču hostelskog restorana, a izlazila tek predvečer, kao i ostatak umornih gostiju. Tu smo se Mary i ja i upoznale, na kauču. Ja sam na kompu paralelno čitala nekoliko knjiga o Kini, a njezin je brat na kauču do neumorno igrao igrice. Tu sam upoznala i njezina oca, kao i sve ostale tete iz hostela. Kroz nekoliko dana svi smo se sprijateljili unatoč činjenici da se nismo razumjeli. Vjerujem da to dovoljno govori o srdačnosti Kineza. Njezin brat koji je imao 14 ili 15 godina nije ništa radio u hostelu i cijele je dane provodio za računalom igrajući igrice.
Isto je bilo i godinu dana kasnije kad smo se ponovo našli u hostelu, samo što je sada bio nešto viši i deblji. No, i dalje je igrao igrice, nije ga zanimao engleski ni stranci u hostelu, kao ni grad ni išta. Kasnije sam shvatila da je većina mladih Kineza upravo takva – u svijetu igrica i bez interesa za ičim drugim. U graduŠangaju postoje stotine igraonica za ovisnike o igricama. To koliko mladi Kinezi vremena provode na mobitelu nalikuje na najgoru moguću ovisnost. No, povratkom u Europu čini mi se da taj trend postaje potpuno normalan i kod nas. 
China