Ne boj se sporog napretka, već stajanja u mjestu
U ljeto 2013. kada sam stigla u Kinu, grad Šangaj je izgledao ogromno. U ljeto 2014. izgledao je još ogromnije i činilo mi se da neboderi nikada nisu bili veći, viši. U kolovozu 2014. dovršen je Shanghai tower od 128 katova koji je u tom trenutku bio druga najviša zgrada na svijetu, odmah iza Burj Khalifa tornja u Dubaiju. Naravno, biti drugi nije dovoljno dobro u Kini, u zemlji koja u svemu želi biti broj jedan pa su po završetku Shanghai towera svi mediji odmah počeli pisati i o još većem neboderu koji je tada bio u izgradnji. On je po završetku trebao zauzeti željeno mjesto broj jedan u svijetu. No, imati nešto „naj“ na svijetu u ovom trenutku uistinu nije lagan zadatak. Za razliku od Pekinga ili drugih starih gradova u Kini, Šangaj ne obiluje u toliko povijesnim ostatcima, tj. danas popularnim turističkim atrakcijama. Dapače, u Šangaju je mnogo više novih građevina jer u neprestanoj želji za većim, boljim svakodnevno nestaju uličice, zgrade, povijesni ostatci. 
I sam grad je za kineske pojmove iznimno nov, prvi se put spominje kao selo 960. godine. A to je ovdje kao da se sagradio prije koju godinu. Sve važnije u Kini mora imati barem 2000 godina. Slika grada kakvu danas možemo vidjeti, uključujući i nebodere koji gradu daju posebnu, neonsku draž postoji tek posljednjih tridesetak godina. I uopće ne čudi činjenica da ljudi dođu i jednostavno se izgube u ovoj metropoli. Obično nemam strah od gubljenja u velikim gradovima jer se nekako uvijek mogu pouzdati u poznavanje engleskoga, francuskoga, talijanskoga, nekog balkanskog jezika, no u Kini bez kineskoga nema puno pomoći. Čak ni u velikim gradovima gdje je mnogo stranaca i gdje bi se moglo očekivati da i domaćini znaju barem nešto engleskog. Ne znaju! Pa čak i ako znaju ponešto engleskog, grad je toliko ogroman da je nemoguće znati išta više osim rasporeda stanica metroa, a onda – snađi se kako znaš. Upravo to je vrlo često od presudne važnosti – snalažljivost.
Pri dolasku na moju stanicu metroa, sporazumijevam se rukama, nogama i čudnim kineskim znakovima koje je moj printer u Hrvatskoj isprintao pogrešno. Odlazak s aerodroma je lagan, no nakon dolaska u grad počinje potraga za ulicama, hostelom. Odjednom sam okružena milijunima Kineza koji Šangaj nazivaju svojim domom i jure u vječnoj želji za zaradom. Kao i svi ostali stanovnici velikih gradova. Novac se danas krije u velikim gradovima, na selo mogu samo oni koji su u gradu dovoljno zaradili. U suprotnom, teško da se mogu obogatiti na selu, a život je težak, nemilosrdan. Kina iz istog razloga i popularizira preseljenje u gradove. No, unatoč veličini, Šangaj je zadržao dijelove koji i danas nalikuju na selo i pravi su primjer kako je Šangaj izgledao nekada davno. Jedan takav dio nalazi se i u blizini People’s parka gdje je i moj hostel. Ali naći hostel između tisuća nebodera, zgrada, prava je lutrija. Stanica metroa People’s square station jedna je od najprometnijih stanica na svijetu. Dnevno se tu presijecaju sve najvažnije linije u gradu: 1, 2 i 8. Teško je opisati veličinu i značaj ove stanice, no vjerujem da dovoljno o svemu govori činjenica da postoji dvadeset različitih ulaza/izlaza iz nje. Čini mi se da zapravo svi osim mene točno znaju kamo idu. Jedino se ja borim s brojevima, slovima, znakovima… 
China