Mandžurski ili Manchu jezik
Dinastiju Qing (1644. – 1912.), posljednju carsku dinastiju u kineskoj povijesti, osnovali su Mandžurci, narod podrijetlom iz sjeveroistočne Azije, iz područja današnje Mandžurije (danas sjeveroistok Kine: pokrajine Heilongjiang, Jilin i Liaoning). Pripadali su narodu Jurchen, koji su stoljećima živjeli izvan kineskih granica, a potom su se krajem 16. i početkom 17. stoljeća ujedinili pod vođom Nurhachijem i njegovim sinom Hong Taijijem i osnovali državu “Veliki Qing” prije nego što su ušli i zauzeli Peking 1644. godine. Preuzimanje vlasti nije bilo jednostavno, Qing su morali slomiti snažan otpor pristaša srušene dinastije Ming i konsolidirati moć nad jednim od najmnogoljudnijih i najraznolikijih carstava svijeta. Iako su bili stranci u kineskom jeziku i kulturi, Mandžurci su se vrlo brzo prilagodili, preuzeli konfucijanske ideale i državnu upravu, ali su pritom zadržali i dio vlastitog identiteta. Na dvoru su se i dalje govorila oba jezika, mandžurski i kineski, a pripadnici elite njegovali su tradicionalne frizure, odjeću i vojnu organizaciju specifičnu za Mandžurce.
Njihova vladavina trajala je gotovo tri stoljeća i bila je obilježena ekspanzijom carstva do njegovih povijesno najvećih granica, ali i složenim odnosom između Han Kineza (većinskog naroda) i manjinskih Mandžuraca.
Jezik koji izumire
Nakon revolucije 1911. godine i abdikacije posljednjeg cara, Puyija, dinastija Qing je formalno nestala, ali njezin kulturni trag ostaje duboko utkan u kinesko društvo. Danas se nasljeđe Qing dinastije prepoznaje u arhitekturi Pekinga, u obliku krojeva tradicionalne odjeće poput qipao (cheongsama), u jeziku koji još uvijek koristi pojmove iz Qing administracije, kao i u kulinarstvu koje je bogato začinima i utjecajima iz sjevernih regija. Mandžurski identitet danas je gotovo potpuno asimiliran, a jezik gotovo izumro, no Qing dinastija ostaje simbol jednog burnog, ali i veličanstvenog razdoblja kineske povijesti koje i dalje izaziva fascinaciju, kako u Kini tako i izvan nje.
Mandžurski ili Manchu jezik, nekoć jezik dvora, administracije i vojske najmoćnijeg kineskog carstva, danas je gotovo izumro. Prema posljednjim podatcima, manje od stotinu ljudi tečno govori ovaj jezik, uglavnom starijih osoba koje žive u ruralnim područjima nekadašnje Mandžurije, posebice u selima poput Sanjiazi (三家子村) u pokrajini Heilongjiang. Ondje još uvijek postoji mala zajednica koja prenosi jezik usmenom predajom, a djeca ga uče uz pomoć starijih rođaka i entuzijasta. Unatoč jeziku na izdisaju, interes za učenje mandžurskog raste. Sveučilišta u Kini, poput Minzu sveučilišta u Pekingu i nekih fakulteta u Jilinu i Liaoningu, nude tečajeve i istraživačke projekte vezane uz mandžurski jezik i kulturu. Mladi povjesničari, jezikoslovci, pa čak i hobisti, izrađuju aplikacije, gramatike i digitalne arhive kako bi spasili jezik od zaborava. Na društvenim mrežama pojavljuju se videozapisi mladih koji čitaju mandžurske bajke ili komentiraju carske dokumente, čime se pokušava vratiti glas narodu koji je nekoć vladao Kinom.
Mandžurski je imao vlastito pismo, koje se piše odozgo prema dolje, s desna na lijevo, a razvijeno je iz klasičnog mongolskog pisma u 17. stoljeću. Ovo alfabetsko pismo sastoji se od 36 osnovnih znakova, uključujući vokale i konsonante, i jedinstveno je među kineskim manjinama jer ne koristi znakove poput hanzi.
Mandžurski jezik – jezik pamćenja
Pismo se koristilo za carsku dokumentaciju, carske edikte, državnu upravu i dvorsku književnost. U Carskom arhivu (Beijing’s First Historical Archives) još se uvijek čuvaju tisuće dokumenata pisanih na mandžurskom jeziku, ali mnogi još nisu prevedeni. Tijekom stoljeća zajedničkog života, mandžurski je preuzeo velik broj kineskih riječi, osobito iz područja administracije, ceremonija i svakodnevice.
Mandžurski jezik danas nije jezik svakodnevice, ali je jezik pamćenja – ključ za razumijevanje jednog od najvažnijih razdoblja kineske povijesti i dubokog suživota dviju civilizacija koje su stoljećima dijelile prijestolje, kulturu i prostor: mandžurske i han kineske. Njegovo očuvanje nije samo lingvistički pothvat već i čin poštovanja prema složenoj prošlosti Kine, u kojoj se identitet nije gradio isključivo kroz krv, nego i kroz jezik, zakon, svakodnevni život i tihi otisak riječi koje još odjekuju među stranicama arhiva i šaptom u zabačenim selima Mandžurije.