Mali Buda – dijete u Kini

---

U Kini je dugi niz godina postojala opcija u kojoj ste mogli platiti kako bi imali još jedno dijete. Ovisno o tome kolika su vam bila primanja ovisio je i iznos. U sedamdesetima kad se počela provoditi politika jednog dijeteta  dopuštenje za drugo dijete moglo se kupiti već za stotinu kuna. U ono vrijeme i za tadašnje prilike bio je to popriličan novac. Tako su si zapravo samo bogatiji društveni slojevi mogli priuštiti dvoje djece. No, još su veće bile kazne za one koji bi prekršili zakon, neovisno o tome jesu li bogati ili siromašni. 

Redatelj svečanog otvaranja Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine te autor filmskog hita “Kuća letećih bodeža”, Zhang Yimou, i sam je imao problema zbog činjenice da ima čak troje djece. Početkom se 2014. godine putem otvorenog pisma ispričao kineskoj javnosti, a nakon toga i platio astronomsku kaznu od 1,2 milijuna dolara zbog prekršaja. Prema nekim statistikama politikom jednog djeteta u Kini je spriječeno rođenje čak 400 milijuna beba, a novim, ublaženim regulativama predviđa se da će se povećati broj novorođenih za samo dva milijuna u naredne tri godine, što je poprilično malo povećanje. U 2013. se godini rodilo više od 16 milijuna Kineza. Premalo za naciju koja će do 2050. godine imati više od jedne četvrtine starijih od 65 godina i kojoj će zbog politike jednog djeteta u budućnosti nedostajati radne snage. Niti nova politika u kojoj svi mogu imati dvoje dijece nije dala previše rezultata. Kinezi tvrde da je imati jedno dijete iznimno skupo i teško, a u odgoju sudjeluju svi. 

Unatoč činjenici da su ostarjeli, djedovi i bake imaju iznimno važnu ulogu u kineskom društvu. Tradicionalno je najveću brigu oko odgoja uvijek imala mama. No, danas mnoge mlade žene rade pa brigu o najmlađim članovima obitelji nerijetko preuzimaju djedovi i bake pa o djeci brinu kao o kapima vode na dlanu. Obrazovanje djeteta u Kini ne podrazumijeva samo odlazak u vrtić/školu. Djeca imaju niz izvanškolskih aktivnosti koje često nisu jeftine, ali roditeljima daju nadu da će njihovo dijete jednoga dana biti uspješno i moći brinuti se o svojoj obitelji. A obitelj je u kineskom društvu najvažnija. Danas je gotovo pa pravilo da u dobi od četiri, pet godina djeca obavezno uče engleski, uče pisati kaligrafiju, uče svirati klavir, bave se sportom. Sve to iziskuje mnogo novca i traži puno organizacije unutar obitelji. U skladu s tim, unatoč mogućnosti da imaju dvoje djece, mnoge će obitelji i dalje imati samo jedno dijete, a to će dijete u kineskoj obitelji imati status pravoga maloga cara kojemu je sve podređeno i o kojemu se svi brinu.