Kad krenuti na put?


Ljudi me često pitaju kada je najbolje vrijeme za putovanje – zima, ljeto, treba li ići zrakoplovom, vlakom, pješice… Nemam pojma. Jedino što znam jest da je najbolje vrijeme za kretanje na put upravo sada. Kada gledamo TV dokumentarce o svijetu, on izgleda čarobno, šaroliko, zanimljivo. Milijun je puta zanimljiviji i još ljepši nego na televiziji kada ga uistinu krenete istraživati, kada lijepo ostavite daljinski na stolcu, spakirate ono osnovno i krenete. I ono što je najbolje – svijet je milijun puta manje opasan nego što to prikazuju napeti dokumentarci u kojima protagonist djeluju kao da nose glavu u torbi. Jer ako svi skupite hrabrosti i krenete na put, tko će gledati dokumentarce, tko će plaćati pretplatu, tko će razmišljati o izborima i kome dati svoj glas? Svijet savršeno funkcionira samo onda kad svi sjede ispred TV-a i gledaju unaprijed snimljen i dobro izrežiran program i dok ne podižete glas protiv nepravde, dok ste redoviti platiša računa, dok poštujete nečija tuđa pravila. Ali jednom kad ste na putu, kad otkrijete da u životu možete mnogo više od pukog gledanja dokumentaraca – vaš glas će letjeti planinama, vas smijeh će odzvanjati livadama, oduševljeno ćete gledati čudo zvano svijet. I svijet će gledati vas, zaštitit će vas, čuvati na putu… Naučit ćete nove jezike, usavršiti one koje već pomalo znate, upoznat ćete nove prijatelje kojima je svejedno tko je na vlasti, a tko u oporbi, otkrit ćete nove recepte, nove trikove o tome kako svakodnevicu pretvoriti u avanturu. Naravno da su ratna područja, razne pustinje i previsoki vrhovi planina opasni. Ali opasno je i prijeći zebru jer uvijek postoji mogućnost da će vas baš na zebri pokupiti pijani vozač pa ipak svi prelazimo preko zebre. I prije prelaska pogledamo desno i lijevo, i opet desno. Isto je i s putovanjima. Treba paziti gdje se i kako prelazi zebra, treba paziti na sve ono na što i inače pazite kada ste kod kuće – da vam ne iskipi kava, da ne upadnete u loše društvo, da ne usvojite loše navike, ali zapravo je jedino što vas sprječava da odete na put strah. I to vlastiti strah da vam na tom putu neće biti dobro, da se nećete snaći, da ćete se izgubiti. Pa što i ako se izgubite! Nije to najgore što vam se može dogoditi. Svi koji se izgube – i nađu se. Neki prije, neki kasnije, ali nađu se. I što ako vam na putu bude loše – uvijek se možete vratiti kući. No isto tako ćete moći jednoga dana reći da ste nekamo otišli, da ste se odvažili i probali, da ste imali hrabrosti odložiti daljinski upravljač, isključiti računalo, uzeti neplaćeni godišnji na poslu, preskočiti jednu ratu kredita i dva mjeseca neplaćanja računa… I da ste imali dovoljno hrabrosti kupiti kartu za Japan, Indiju, New York. I da ste bili tamo, pili kavu, jeli sendviče, upoznali nove ljude… I otkrili ono što ne bi nikada otkrili da ste ostali kod kuće, zavaljeni u fotelju, gledajući dokumentarac o pustinjskim crvima ili žabama iz Amazone. 

Zašto bi bili samo publika kada biste mogli biti glavni igrač u predstavi koja se zove život? Uživajte, putujte, budite hrabriji, odvažniji… Budite najbolja verzija sebe i iskoristite svaki dan kako biste radili ono što vas čini sretnima. Ako je to gledanje dokumentaraca na TV-u, plaćanje TV pretplate i praćenje toga tko je u oporbi, a tko ima većinu – možda ni to nije loše. Najvažnije je da ste sretni.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *