Hutong
Kad pomislimo na stari Peking, u mislima nam se često pojavi riječ hutong – uska, vijugava uličica koja se kao mreža prostire kroz stare gradske četvrti. No, hutong nije samo ulica, nego cijeli svijet života, zajednice i tradicije koja se stoljećima razvijala. Kroz hutong i dvorišta isprepliću se priče o običnim ljudima, plemićima, vojnicima i službenicima, o obiteljskim vrijednostima i složenim društvenim pravilima. U doba dinastije Yuan (1271. – 1368.) i potom Ming (1368. – 1644.), kvartovi su nastali kao funkcionalni stambeni blokovi za vojsku i državne službenike. Peking se tada gradio po strogoj hijerarhijskoj shemi. Šire ulice i raskošnija dvorišta pripadala su plemićima i visokim dužnosnicima, dok su uži, skučeniji prolazi bili dom običnih građana i radnika. Taj prostor nije bio samo mjesto za život, nego i ogledalo društvenog statusa.
U hutong ulicama živjeli su ljudi različitih društvenih slojeva, ali spajao ih je jedan element, jaka povezanost s obitelji i zajednicom. Svaki susjed bio je kao produženi dio obitelji, a djeca su odrastala zajedno u dvorištima i na ulicama. Tradicionalne vrijednosti poštovanja prema starijima, uzajamne pomoći i zajedničkih obiteljskih obaveza bile su na prvom mjestu. Ujutro bi se ljudi okupljali na ulici, razgovarali o svakodnevnim temama, prodavali sitnice ili dogovarali poslove. Stariji su često sjedili ispred svojih kuća i dijelili priče i mudrosti. Život je tekao polako, ali ispunjeno, u skladu s prirodom i društvenim pravilima. A ovisno o tome što se u hutongu prodavalo, radilo, tako su se hutonzima davala i imena. Bilo ih je rižinih, mirisnih, sretnih. A popularni su bili i Hutnog novca i Hutong hrane.
Dolaskom dinastije Qing (1644. – 1912.) hutonzi su se proširili i poprimili novi oblik. Mandžurci (Mančuri) su donijeli običaj zatvorenih dvorišta, siheyuan, koja su bila organizirana prema strogoj funkcionalnoj i obiteljskoj hijerarhiji. Glava obitelji živjela je u sjevernoj zgradi, koja je smatrana najvažnijom jer je bila okrenuta prema jugu i primala najviše svjetla. Istočna zgrada bila je rezervirana za najstarijeg sina, a ostali članovi obitelji smještani su u druge zgrade, ovisno o njihovom položaju u obitelji. Isto se pravilo odnosilo i na sobe unutar kuće, ako je više članova obitelji živjelo zajedno. Dvorište su koristili svi. Naziv siheyuan doslovno znači “četiri spojene kuće”, jer se sastoji od četiri građevine koje okružuju središnje dvorište. Središnje dvorište bilo je otvoreno prema nebu, često sa stablima, cvijećem i malim ukrasnim elementima, što je pružalo svjetlo i zrak, ali i mjesto za okupljanje obitelji. Ljudi su ondje zajedno provodili vrijeme, slavili praznike i razgovarali, a djeca su se tu sigurno i slobodno igrala. Ulazna vrata siheyuana nisu bila obična – često su ukrašena složenim rezbarijama i motivima koji su pokazivali društveni status vlasnika. Na primjer, vrata plemićkih obitelji krasili su prikazi zmajeva, simbola moći i dostojanstva. Ove dekoracije nisu bile samo ukras već i način da se pokaže pripadnost i položaj u društvu. Zidovi su građeni od sivih cigli, lokalnog materijala koji je pružao dobru zaštitu od hladnih zimskih monsuna, ali i od ljetne vrućine. Zidovi su zatvarali privatni prostor, čineći siheyuan sigurnim utočištem od buke i vreve grada.
Hutonzi su tijekom stoljeća bili dom mnogim poznatim ličnostima, umjetnicima, pjesnicima i službenicima. Među njima ističe se veliki kineski pjesnik Liu Yuxi, koji je živio u jednom od ovih skromnih, ali duhom bogatih susjedstava. Osim toga, mnogi su ugledni službenici dinastije Ming i Qing svoje živote proveli upravo unutar tih uskih ulica i tradicionalnih dvorišta, čuvajući običaje i tradiciju stare Kine.
Nažalost, tijekom 20. stoljeća, s ubrzanom modernizacijom Pekinga veliki dio hutonga je uništen. Od nekadašnjih 6000 preživjelo je samo oko 1000, a mnogi su zamijenjeni visokim zgradama i prometnicama. No oni koji su ostali i danas čuvaju duh i tradiciju stare kineske prijestolnice. Zbog svoje povijesne i kulturne vrijednosti mnoge su kuće i cijele četvrti hutonga danas pod službenom zaštitom kineskih vlasti. Restauracije i obnova rade se pažljivo, kako bi se očuvala originalna arhitektura, stil gradnje i duh zajednice. Tako hutonzi ostaju živi spomenici koji svjedoče o bogatoj povijesti Pekinga i kineske civilizacije.
Svaka ulica, svaki blok i svako dvorište čuvaju priču o ljudima, njihovim obiteljima, snovima i svakodnevici. Jedan od najljepših načina da se doživi duh hutonga jest vožnja rikšama – malim trokolnim vozilima na ljudski pogon, kojima vas vozači vode kroz vijugave uličice i otkrivaju skrivene kutke Pekinga. Ta vožnja pruža autentičan osjećaj kao da ste se vratili u prošlost, a svaki zavoj kao da priča svoju priču. A još uvijek se uz put može vidjeti i stanovnike hutonga kako ispijaju čaj, igraju kineski šah i uživaju u arhitekturi starog Pekinga.
Mnoge kuće u hutonzima danas su mjesta za turiste, male radnje, suvenirnice, restorane. Tu se možete voziti i u rikšama. No, hutonzi i dalje predstavljaju dragocjeni most prema prošlosti i podsjetnik na to koliko je važna povezanost između čovjeka, zajednice i prirode.