Carske konkubine dinastije Qin
Utemeljena 221. pr. Kr. nakon brutalnih ratova i ujedinjenja razjedinjenih kineskih kraljevstava, dinastija Qin bila je kratkotrajna, ali presudna za oblikovanje buduće Kine. Iako je vladala samo 15 godina, ostavila je snažan trag kroz administrativne reforme, zakonsku strogoću i monumentalne projekte, od Velikog zida do Vojske od terakote. No iza vojne discipline i političke centralizacije život u palači prvog cara Kine, Qin Shi Huanga, skrivao je svijet koji je rijetko dokumentiran, a bio je to svijet konkubina.
U carskoj Kini konkubine su bile žene koje su pripadale vladaru, ali nisu imale status zakonite supruge (皇后, huánghòu). One su bile dio sustava kontrole nasljedstva, politike i dvorske hijerarhije. Njihova uloga nije bila isključivo seksualna, bile su simbol bogatstva i moći cara, a nerijetko su dolazile iz aristokratskih obitelji i bile predmet političkih saveza. Tijekom stoljeća su se pravila za odabir konkubina mijenjala, a postojali su i carevi koji nisu imali konkubine, ili su imali iznimno malen broj konkubina.
Danas je život konkubina predmet istraživanja i tema mnogobrojnih sapunica. Naravno, mnoge od njih su samo fikcija, ali o pravim konkubinama i njihovom životu ipak ponešto znamo. Za vrijeme dinastije Qin, glavni povijesni izvor o životu na dvoru je djelo “Zapisi velikog povjesničara” (史记, Shǐjì) koje je sastavio Sima Qian, službeni dvorski povjesničar nešto kasnije, za vrijeme dinastije Han. Iako je Qin Shi Huang u “Zapisima” opisan kao iznimno moćan i gotovo božanski lik, ali i tiranin, vrlo je malo rečeno o njegovim ženama. Ipak, iz posrednih izvora i arheoloških nalaza može se rekonstruirati dio njihovih života.
Carski dvor Qin Shi Huanga bio je strogo organiziran. U središtu se nalazila palača Efang, navodno ogromna građevina čije dimenzije nisu u potpunosti poznate jer nije sačuvana, ali prema Shiji navodno je mogla primiti 10.000 ljudi. U tom prostoru nalazio se harem, odvojen i izoliran, gdje su živjele stotine, a neki navodi sugeriraju možda i tisuće konkubina. Njihov se život odvijao u rutini tišine, poslušnosti i nade, nade da će roditi sina i time steći povlašteni položaj. Konkubine koje bi rodile nasljednika bile bi uzdignute u statusu, dok su druge ostajale u sjeni, pod strogom stražom i nadzorom. Nisu smjele napuštati kompleks, a kontakt s vanjskim svijetom bio je gotovo nemoguć.
Postoji poznata legenda koju prenosi i Shiji, da je, nakon smrti Qin Shi Huanga 210. pr. Kr., veliki broj konkubina bio žrtvovan ili pokopan živ s carem, kako bi mu služile i u zagrobnom životu. Povjesničari nagađaju da je riječ o ritualnoj praksi, ukorijenjenoj u starijim običajima kineske aristokracije, koja je za sobom u grob vodila sluge, glazbenike, pa i žene. Iako arheološki dokazi nisu potpuno jednoznačni, brojna otkrića grobova blizu carskog mauzoleja ukazuju na to da su se uz cara doista pokapale ženske figure, možda upravo konkubine. Zanimljivo je da je u grobovima pronađen i nakit od bisera, što svakako sugerira da se radilo o ženama koje su bile višeg staleža.
Povijest dinastije Qin često se piše kroz prizmu cara, vojnika i zakona. Žene u toj priči ostaju gotovo nevidljive, nijeme figure koje su živjele, trpjele i nestajale u tišini. No njihova sudbina pokazuje složenost tadašnje društvene hijerarhije, u kojoj su i pripadnice elite bile podvrgnute sustavu koji ih je vrednovao samo u odnosu na cara. U društvu koje je vrednovalo kontrolu, red i funkcionalnost, ženska individualnost nije imala prostora. Konkubine su bile dijelom carskog stroja, instrument nasljeđa i odanosti, ali i žrtve ideala besmrtnosti i moći.
Za razliku od naknadnih dinastija koje su razvile složene sustave selekcije, u dinastiji Qin (221. – 206. pr. Kr.) proces je bio jednostavan, ali brutalan: car bi slao eunuhе ili dvorske izaslanike da pronađu mlade djevojke širom carstva, birane na temelju ljepote, zdravlja i podrijetla. Mnoge su, navodno, bile plemićkog podrijetla, ulazak u harem služio je političkoj strategiji i savezima. Nema točnih podataka koliko su djevojke bile stare. Neki zapisi navode od 13 do 16 godina, no to je pretpostavka temeljena na općoj praksi u drevnoj Kini.
Bilo je, međutim, i onih iz ratom osvojenih područja, koje su dolazile kao ratni plijen. Rijetko su uzimane obične djevojke, osim ako nisu bile iznimno lijepe. U dinastiji Qin nije bilo službene povlastice za rođenje princa, ali u kasnijim dinastijama majka princa/nasljednika obično bi dobila veću moć i bolji smještaj. No djevojke koje nisu uspjele steći naklonost često su prepuštane zaboravu, živjele su u izolaciji i bile žrtve intrigâ ili političkih igara. Premda su te žene bile dio elitnog harema, njihova se sudbina često lomila o političke interese i brutalnu logiku drevne ideje vjernosti u smrti. Prema zapisu u djelu Shiji (史记, „Zapisi velikog povjesničara“), nakon smrti Qin Shi Huanga, sve nevoljene konkubine, kao i one koje caru nisu rodile sina, pogubljene su i pokopane zajedno s carem, kako bi ga „pratile“ u zagrobni život. Ta praksa, premda šokantna, nije bila bez presedana u drevnoj Kini, vladari su smatrali da im je u drugom svijetu potrebna jednaka pratnja kao i u ovome.
Iako su službeni povijesni zapisi (poput Shiji) šturi kad je riječ o pojedinim ženama cara Qin Shi Huanga, predaja bilježi postojanje konkubine po imenu Lady Lian. Navodno je bila podrijetlom iz države Chu, jedne od posljednjih pokorenih kraljevina tijekom ujedinjenja Kine. Navodno. Ona se kao lik pojavljuje tek mnogo godina kasnije u pričama.
Prema tim izvorima, Lady Lian nije bila samo ljepotica već i vrsna govornica i savjetnica. Usprkos svojem statusu konkubine, navodno je utjecala na neke careve odluke, osobito u pitanjima postupanja prema poraženim državama. Bila je favoritkinja, ali i potencijalna politička prijetnja, s obzirom na svoje podrijetlo i sposobnosti. Njezina se sudbina gubi u tišini, što je često znak da je u jednom trenutku postala neugodna tema.
Jedan od najstrašnijih dijelova zakonodavstva dinastije Qin tiče se zakona o bijegu konkubina. Na Shuihudi bambusnim pločama, iznimnom arheološkom nalazu pravnih tekstova iz Qin razdoblja, stoji zapis:
“Ako konkubina pobjegne, njezina će obitelj biti ubijena do trećeg koljena.”
Drugim riječima, bijeg iz harema nije bio samo osobni rizik, bio je smrtonosna presuda cijeloj obitelji: roditeljima, braći, sestrama, djeci. Ova zastrašujuća mjera osiguravala je lojalnost ne kroz odanost, već kroz teror. Nema mnogo dokumenata o uspješnim bjegovima, ali postoji dovoljno naznaka da su neke konkubine pokušale pobjeći. Nije teško zamisliti očaj konkubine koja je shvatila da je samo jedna od tisuća, bez prava, bez budućnosti, a katkad i bez zdravlja. Ipak, strogi zakoni učinili su bijeg gotovo nemogućim.
Harem cara Qin Shi Huanga bio je zatvoreni svijet, skriven iza debelih zidova palače, daleko od pogleda javnosti i izvan dosega službenih povijesnih zapisa. Ipak, kroz rijetke predaje i zakonske odredbe koje su sačuvane na bambusnim pločama, mogu se naslutiti obrisi života tih žena. One nisu bile samo ukras carske moći, već stvarna ljudska bića, sa svojim nadama, strahovima, čežnjama i tugama. Neke su nestale bez traga, ne spominjući se ni u fusnotama prošlosti, dok su druge, poput legendarne Lady Lian, možda tiho i neprimjetno ostavile neizbrisiv trag u carskim dvoranama. Možda.