Bolje je jednom vidjeti nego stoput čuti
Postoje gradovi u koje se zaljubiš na prvi pogled. U mojem su slučaju to New York, Sarajevo i Avignon. Jednostavno izađeš iz aviona, vlaka, autobusa i to je to! Grad te osvoji svojom ljepotom, grandioznošću, arhitekturom, umjetnošću, ljudima…
S druge strane, postoje gradovi za koje svi govore da ih treba vidjeti barem jednom u životu. U tu skupinu svakako spadaju Pariz, Rim i Atena… A onda postoje i gradovi za koje će se rijetko čuti: „Moraš otići u… barem jednom u životu.“ Jedan od takvih je, potpuno neopravdano, Šangaj. Nitko mi nikada nije rekao „moraš otići u Šangaj, obavezno“. A eto, na kraju je ispalo da sam dvadesetak puta bila upravo u Šangaju, a niti jednom u Rimu. I tko onda može sa sigurnošću tvrditi da svi putevi vode u Rim?
Kada se po internetu krenu pretraživati informacije o Šangaju, prvo se nađu podatci o zagađenju. Grad s više od dvadeset milijuna stanovnika doslovno se guši iz dana u dan. Teško je ponekad objasniti ljudima koji nikada nisu bili u zagađenim mjestima kako to izgleda i kakav je osjećaj kada se duboko udahne, a u ustima osjetite okus nekog čudnog metala, a nakon toga vam se malo zavrti u glavi pa počne kašalj. Srećom, zagađenje je tek jedno lice ovoga velegrada koji danas nudi mnogo toga s prefiksom „naj“ i svake godine privlači milijune turista, poslovnih ljudi, zaljubljenika u novo, moderno…
Moj prvi dolazak u grad dogodio se u srpnju 2013. godine koji je ujedno bio i najtopliji mjesec u posljednjih 140 godina otkako mjere temperaturu u Šangaju. Tih su dana svi mediji u Kini izvještavali o vrućini uz obavezne kadrove jaja i mesa koje je moguće ispeći na ulici, prepune bazene u kojima se kupa na tisuće Kineza – neplivača. Sama temperatura nije bila toliki problem koliko je u kombinaciji sa zagađenjem i kroničnim nedostatkom kisika. Zrak je nekako ljepljiv, težak, istovremeno suh, sivkast i naravno – vruće je za po… To se osjeti već na samo aerodromu. Pudong aerodrom u Šangaju glavno je odredište međunarodnih letova te je povezan s više od dvije stotine destinacija diljem svijeta. Aerodrom trenutno posluje na dva terminala koji mogu prevesti oko 60 milijuna ljudi. Od 2015. godine kapacitet aerodroma je 80 milijuna putnika. Naravno, uz ljude treba spomenuti i cargo prijevoz koji također spada u sam vrh kada je u pitanju zračni prijevoz. Hm, nekako brojke o milijuntom putniku u hrvatskom zračnom prometu sada izgledaju poprilično sitno. I da, to nije jedini aerodrom u Šangaju. Drugi, Hongqiao manjeg je kapaciteta za kineske pojmove: prima samo 40 milijuna ljudi i pokriva uglavnom domaće letove. Oba su odlično povezana s gradom, no brzi vlak Maglev koji juri s Pudonga je ono što ovom aerodromu daje malu prednost. Ovaj je vlak atrakcija sam po sebi. Mnogi putnici iskoriste popust koji aerodrom nudi i u grad ulete munjevitom brzinom od čak 400 kilometara na sat. To mi se čini i nekako prirodnim s obzirom na brzinu kojom se u gradu mijenjaju stvari. Ja sam stigla na aerodrom letom iz Moskve u sitne noćne sate kada do grada voze jedino taksiji, a za njega nisam željela izdvojiti 150 kuna jer je to tri puta više od cijene vožnje u Maglevu, dok je metro karta svega od pet do šest kuna, ovisno o odredištu u gradu. Tako sam do pet ujutro drijemala na aerodromu po prvi put promatrajući nepoznata lica mnogobrojnih pospanih Kineza. Stereotip da svi Kinezi izgledaju jednako brzo je ispario. Ne izgledaju svi jednako, no nerijetko nalikuju jedni na druge. Doduše, i oni to misle za nas – da smo svi jednaki ili barem jako slični. Ono što mi je posebno privuklo pažnju u prvom susretu s Kinezima jest činjenica da su svi redom bili iznimno ljubazni, srdačni i spremni pomoći mi s prevelikom putnom torbom. Taj prvi dojam o Kinezima nikada se nije promijenio.

China